Autor:

Davor Pavuna
Institut za Primjenjenu Fiziku
Svicarski Federalni Institut za Tehnologiju
(IPA, Ecole Polytechnique Federale de Lausanne)
CH-1015 Lausanne, Svicarska

 

Sazetak:

Da bi se u 21-om stoljecu napokon ostvarila potpuna znanstveno-tehnoloska regeneracija nase domovine i
optimalna integracija strucnjaka u domovini i u dijaspori, nuzna je mudra i dugorocna strategija. U ovom
clanku ukratko su prikazani konkretni primjeri moguce integracije vrhunskih strucnjaka, te poneka iskustva
iz drugih zemalja Zapada, poput Svicarske, nekad siromasne a danas bogate zemlje, u kojoj su glavne
znanstveno-tehnoloske strateske inicijative direktno uklopljene u nacionalne industrije i u sustav obrane.

Uvod

Vec u komunistickoj Hrvatskoj vlada je 1946. vratila prof. dr. Mladen-a Paic-a (iz Pariza) da bi pokrenuo
eksperimentalnu fiziku na PMF-u. Iako su tada bili teski zivotni uvjeti, dobio je nekakav specijalni status
'poput ministra' jer je netko i tada vjerovao vjerovao u ulogu znanosti ... Kasnije, unatoc svim poznatim
politickim proganjanjima Hrvata i opceg napetog stanja u Hrvatskoj, ipak se oko 1970. vratio prof. dr.
Boran Leontic (iz CERN-a pokraj Geneve) a oko 1975. i prof. dr. Slaven Barisic (iz Pariza). Tako smo
krajem sedamdesetih godina imali vrhunsku svjetsku fiziku kondenzirane materije u Zagrebu. To nam je
cak pomoglo i u domovinskom ratu kad su nam mnogi priznati svjetski strucnjaci rado potpisivali peticije i
pomogli priznavanju nove Hrvatske.

Po nekim procjenama mi danas imamo desetke tisuca kvalitetnih inzenjera, te oko 600 znanstvenikastrucnjaka
u inozemstvu. Naravno da je nemoguce sve ih vratiti 'dekretom' - no, za pocetak bi trebalo
mudro odabrati nekoliko vrlo renomiranih strucnjaka od starteske vaznosti za Hrvatsku i dovesti ih sto prije
natrag u domovinu.

Tko je vrhunski strucnjak od strateske vaznosti za Hrvatsku dvadeset prvog stoljeca ?
To je prvo svega osoba koja povezivanjem svoje strucnosti, te hrvatske znanosti u medjunarodnu zajednicu
moze bitno pridonijeti :

- brzoj hrvatskoj integraciji u medjunarodne projekte i inicijative
(cesto financirane izvana u okviru neke od brojnih svjetskih i europskih organizacija)

- ustedjeti na hrvatskim investicijama i kupovinama skupih tehnologija u inozemstvu

- te pridonijeti formiranju domacih strucnjaka u strateski odabranim podrucjima

Unatoc odlijevu mi jos uvijek imamo nominalno oko 8000 znanstvenika u Hrvatskoj, no vecina tih kolega,
unatoc strucnosti (ponekad vrhunskoj) rijetko imaju utjecajne veze i uhodane izvore financiranja u
inozemstvu poput nasih najrenominiranijih stucnjaka u dijaspori. Kad se vrati svjetski priznati strucnjak -
on(a) automatski 'donese' svoje kontakte sa centrima medjunarodne moci (financiranja i udruzivanja) sto
mnogo pomaze ukljucivanju Hrvatske u medjunarodne projekte. To je cesto gotovo nemoguce ili mnogo
teze ostvariti kolegama u domovini. To je naizgled mala, no, u danasnjem pragmaticnom vremenu
medjunarodnih povezivanja, vazna razlika izmedju vrhunskog strucnjaka u domovini i dijaspori:
poznavanje svjetskih centara strucnosti, interesa i investicija.

Konkretni primjeri

Svako tko ima problem na vlastitom srcu i kome je potrebna operacija pokusat ce odabrati ponajboljeg
kirurga i ponekad platiti i stotinu tisuca kuna. Nas vrhunski kardiolog, svjetski priznati strucnjak, prof. dr.
Marko Turina je trenutno dekan Medicinskog Fakulteta na Sveucilistu u Zürich-u i postoji inicijativa da mu
se u Hrvatskoj otvori klinika u kojoj bi mogao vrsiti svoje zahtjevne kirurske zahvate. To je svima
prihvatljivi i vrlo razumljiv primjer strucne integracije u domovinu.

Uzmimo i kao primjer dr. Dubravka Babic-a koji je doktorirao kvantnu optoelektroniku na Kalifornijskom
Sveucilistu u Santa Barbari, a sada je voditelj istrazivanja novih tipova laser-a u Hewlet-Packard-u (Palo
Alto, California, USA). On je svakodnevno u kontaktu s americkim izvorima strateskih financiranja,
vrhunskim tvrtkama i ljudima koji na tom podrucju puno znace. Koliko je meni poznato mi na
Zagrebackom Sveucilistu nemamo strucnjaka takvog profila, pogotovo ne osobu koja je upravo u samom
vrhu svoje struke, a Babic to jest. Njegov povratak u domovinu bi bio skup jer suvremeni optoelektronki
laboratorij kosta nekoliko milijuna dolara a trebalo bi osigurati barem 3-6 suradnika da bi se realizirao
vrhunski laboratorij. No takav ponajbolji svjetski optoelektronicar (mladji od 40 godina) je zlata vrijedan:
opticki sistemi i infracrveni detektori su nuzni pri pracenju raketa u sustavu obrane domovine, a posebni
tipovi laser-a se koriste u medicini, npr. u vrlo preciznim operacijama oka.

U pocetku prioritete bi trebalo dati povratku prvo svega nasih najbriljantnijih 'Amerikanaca' ispod 40
godina, poput Dubravka Babic-a jer se i lakse re-integriraju. Kolege koji su blize mirovini (>45 godina) ce
radije pricekati (ranu) mirovinu pa ce se vratiti kao savjetnici i pridonijeti jos koju aktivnu godinu u sluzbi
Hrvatskoj. Ne zaboravimo da je danas statisticka duljina zivota za ljude koji paze na ishranu i zdravlje (a
svi ovi strucnjaci su upravo takvi) i do 90 godina zivota (cak se produzuje) pa i ti nasi strucnjaci mogu
aktivno pomoci u dvije decenije, prije stvarne radne mirovine.

Dileme potencijalnih hrvatskih strucnjaka-povratnika

Paradoksalno, glavna motivacija stvarno vrhunskih strucnjaka nije njihova osobna placa iako ni tu nema
nekih posebnih tajni: vrhunski profesionalac u Americi zaraduje oko US$100'000 godisnje: raspon place
za vrhunske profesionalce je od 75 - 150 k$ brutto godisnje. Ono sto takve strucnjake najvise zanima je
cjelokupni mandat, a posebno strucni okolis i infrastruktura institucije u koju se vracaju te dugorocna
strategija.

Konkretno, dovesti Dr. D.Babica a ne opremiti vrhunski optoelektronski laboratorij, udruziti ga s barem
jos dva-tri mladja strucnjaka u sazrijevanju, definirati i postivati cijelu strategiju, bio bi gubitak i vremena i
novaca. A novi optoelektronski laboratorij bi kostao vise od oko 3M$ te bi trebalo racunati da sam potrosni
materijal kosta oko 100 k$ godisnje. Nakon 2-3 godine program bi bio financiran i kroz medjunarodne
suradnje i na dulje vrijeme sva bi se investicija vratila, ponekad na neocekivani nacin!

Pretpostavimo da zelimo kupiti nove infracrvene detektore i/ili raketne sisteme u Americi. Postoje sluzbene
cijene tih uredjaja (aku su uopce na trzistu) i tzv. 'list price', nominalna cijana koja je otprilike dvaput veca
nego ono sto ponajbolji strucnjaci znaju i mogu iznuditi od svojih americkim sugovornika.

Kada tipicna strana delegacija kupuje takve skupe uredjaje u Americi :

- uglavnom ne dobija zadnji top-model (osim ponekad Izraela) jer su nanoviji modeli jos u laboratoriju u
zadnjoj fazi optimizacije ili rezervirani za Pentagon.

- ne dobija najnizu cijenu jer nemaju osobu koja poznaje stvarnu cijenu takve tehnologije (koja tog
momenta vise ne predstavlja najvisi tehnoloski stupanj znanosti)

Ako je u hrvatskoj pregovarackoj delegaciji (nekadasnji americki doktorant i priznati) strucnjak i ako se jos
dogodi da je i na americkoj strani neki njegov poznanik (jer su mozda zajedno studirali u Santa Barbari)
odjednom se stvori nova povoljnija, pregovaracka situacija. Nasa se delegacija moze vratiti s ustedjenih
nekoliko desetaka milijuna dolara a ponekad i s dodatnim ugovorom o znanstveno-tehnickoj suradnji. Eto,
i zato je mudro vratiti nekoliko strateski odabranih strucnjaka u domovinu. Takvi strucnjaci su vrlo eticke
osobe i nece ni pod kakvim uvjetima prihvatiti proviziju koja je ponekad i do 20%. Sav taj visak novaca
koji je skriven u nominalnoj cijeni se moze povratiti kad imate vrhunsku strucnu osobu koja poznaje ljude
koje stvraju tu novu tehologiju te ima podrsku svoje domovine u sklopu jedne mudre dugorocne strategije.
Vrhunski strucnjaci se i financijski isplate Hrvatskoj

Zelim posebno naglasiti ovu 'hladnu' pragmaticnost koncepta povratka/uvoza strucnjaka: ne predlazem
uvoz Hrvata iz sentimentalnih razloga (2'500'000 Hrvata iz dijaspore zasad ne mozemo odjednom vratiti) -
po meni treba samo dovesti one gdje smo sigurni da nam se to i civilizacijski i strucno i financijski isplati (a
to se moze i treba i izracunati).

U svome dvadesetgodisnjem iskustvu sam osobno dozivio mnoge slicne primjere gdje su institucije
zaradile novce na mojoj strucnosti. Na primjer, radio sam za Ł300 na problemu naparivanja amorfne slitine
na opticko vlakno za Standard Telecommunications (ITT) laboratorij u Engleskoj (jos kao doktorant) a oni
su to koristili u projektu interferometra za detektiranje (ruskih) podmornica. Konacni uredjaj su razvili za
mornaricu; projekt je vrijedio oko 2.5MŁ.

Svakome je jasno da svaki uredjaj u vrhunskoj kardioloskoj klinici kosta kao novi Rolls-Royce i svatko ce
se sloziti da je barem jedna takva klinika Hrvatskoj potrebna. Teze nam je uvidjeti da jednako tako skupi
laboratorij za optoelektronska istrazivanja je takodjer civillizacijska nuznost a vjerojatno i strateski pozeljna
inicijativa u kontekstu nase obrane. Jer poznavanje vrhunske opticke tehnologije je usko vezano uz
najnovije obrambene tehnologije. Dugorocno rijesenje nije samo kupovini tehnologija nego i u podizanju
domovinske strucnosti u mudro odabranim strateskim podrucjima.
Svicarski zakon o regeneraciji strateskih znanja

Konkretno, u Svicarskoj postoji zakon da kad Ministarstvo obrane kupi neku vojnu tehnologiju iz
inozemstva, 2% od ugovora mora biti investirano u relevantna istrazivanja u Svicarskoj! Kad je 1988.
tvrtka Thomson CSF iz Pariza prodala vojne elektronske uredjaje za oko milijardu franaka, nas Institut je
dobio 2%, oko 20 milijuna franaka za znanstveno-tehnicka istrazivanja na polju strateske (opto-
)elektronike. S tim smo novcem u tri godine podigli ponajbolje laboratorije na svijetu u tom podrucju!
Mislim da bi takav model i nasih hrvatskih 2% iz Ministarstva obrane, namjenski investiranih u
regeneraciju nacionalne strucnosti, moglo puno pomoci nasim strucnjacima jer svi mi zelimo jednu jaku i
prosperitetnu Hrvatsku u iducem stoljecu.

Udruzivanje strucnjaka u dijaspori

Ima li smisla vracati nase strucnjake koji rade u Europi gdje let iz Zurich-a ili Frankfurt-a do Zagreba traje
samo sat vremena? Postepeno da, ali zasad ne stavljati prioritet na nase 'Europejce'. Dajmo prvo prioritet
povratku nasih iz dalekih zemalja. Internet, telefon i telefax nam omogucuju neprestanu vezu. Pa ja osobno
vodim projekte u laboratoriju sat i pol voznje udaljenom od Chicago-a; ovdje u Europi je sve puno blize i
ustvari nas ETHZ-Institut u Zürich-u je momentalno 'blizi' Institutu Rudjer Boskovic u Zagrebu nego li je
to ogranak IRB-a u Rovinju (jer bolje su avio-veze !).
Prema tome bolje je da vecinu nasih europskih strucnjaka naprosto uklopimo u koordiniranu mrezu. Nasi
Instituti te Ministarstva iseljenistva, obrane, obnove, znanosti, zdravstva, obrazovanja ... te Centar za
strateska istrazivanja mogu napraviti svoje liste strucnjaka koje ce uklopiti u tu nasu 'mrezu'. Ako bismo
svake godine doveli desetak tih nasih vrhunskih strucnjaka iz Europe dvaput po dva tjedna u Hrvatsku
(jednom u proljece (recimo oko Uskrsa) i jednom ujesen, pred Bozic, te odrzavali koordinaciju - to ne bi
puno kostalo. Troskovi bi bili oko 3000 DEM po strucnjaku, dakle ukupno oko 300'000 DEM godisnje, a
time bismo povezali domovinske institucije s ponajboljim euro-hrvatskim strucnjacima. To si Hrvatska
sigurno moze priustiti.
Ako bismo ukljucili u tu nasu 'mrezu' i nase preko-oceanske strucnjake, sto je naravno moguce i pozeljno,
cijena bi se mozda utrostrucila. No to bi cak mozda i nasa udruzena dijaspora financirala ako se stvarno
koherentno i mudro organiziramo.

Strucnjaci-poduzetnici i intelektualci-znanstvenici

Vrhunski strucnjaci u inozemstvu su danas institucijski 'poduzetnici' koji ne dobiju financiranje za svaki
predlozeni projekt, ali koji se znaju izboriti za svoje ideje i projekte. U tom kontekstu osobno vise volim
pojam strucnjaka jer mi to implicira da je znanje uklopljeno u konkretne rezultate pa bio to nacionalni
intektualni prestiz matematicara ili novi ciljni uredjaj razvijen na IRB-u. ...
Nasi vrhunski strucnjaci bi uspjeli ponovo se uklopiti u Hrvatsku i bez institucijske pomoci snagom svog
duha, iskustvom i strucnoscu. No pritom Hrvatska gubi jer to kosta ogromnu enrgiju koja se onda ne ulaze
u nas nacionalni razvoj nego u 're-integraciju'.
Kad privatnici ulazu tu ogromnu, poduzetnicku energiju, njima ipak ostaje vecina dugorocnog profita i
njima je na kraju krajeva uspjeh direktno proporcionalan profitu. Vi ne mozete to ocekivati od stucnjaka za
optoelektroniku: ako bi on morao po povratku otvarati pizzera-u da bi mu obitelj prezivjela onda je to
civilizacijska katastrofa. Ako mora rasipati energiju pisanjem popularnih clanaka (a i od toga se moze
zivjeti) domovina ga gubi na podrucjima gdje je jedinstven, nadprosjecan i bitno potreban svojoj instituciji
i siroj zajednici.

Ekonomska osnova hrvatske znanosti: nas prosperitet u 21-om stoljecu

Hrvatska je trenutno, kako to ekonomisti suho kazu, na oko 3000 $ po stanovniku dok su visokoindustrijalizirane
i tehnicki razvijene zemlje iznad 15'000 $, dakle najmanje pet puta vise. Dok sam
pripremao ovo predavanje, popricao sam o toj temi s kolegama iz Izraela, Italije, Svicarske, Francuske,
Britanije i USA. Svi ti prijatelji, vrhunski strucnjaci koji su zivjeli i radili u nekoliko zemalja, svi se slazu:
uz malo mudrosti i elementarne strategije Hrvatska bi mogla prosperirati u 21-om stoljecu.
Oni kazu otprilike slijedece: Ne imati neke velike i promasene industrije je danas prednost jer je
restrukturacija, nuzna za integrirano 21-o stoljece cak i u tom slucaju laksa. Ako Hrvatska razvije male
dinamicne tvrtke (kao sto je cesto slucaj u Njemackoj) odnosno artizanalnu malu i srednju proizvodnju
(visoki stupanj originalnosti u relativno nisko tehnoloskom postupku), pojaca poljoprivredu i stabilizira
energetiku, razvije prometnice tada ce i turizam i usluzne djelatnosti postepeno procvasti.
Dakle, iako nas razne mutne sile zele vuci natrag u Balkan (i to bi mnogima odgovaralo) mi se moramo
othrvati i u jednoj generaciji mozemo ekonomski stici barem do nivoa sjeverne Italije. A u srcu, ljubavi i
nepokvarenosti puka mi smo cesto ispred mnogih ekonomski 'naprednih' zemalja - to je jedna bitna,
iskonska vrijednost naseg naroda.

U zakljucku bih ukratko sazeo: ako mudro odaberemo strucnjake po podrucjima koja su nam strateski
vazna, i financijski ce se to isplatiti: ako je netko rentabilan Zapadu - rentabilan ce biti i Hrvatskoj 21-og
stoljeca ! Ne odmah, ali na dulje - sigurno.

Ukratko o autoru: Diplomirao ekperimentalnu fiziku na PMF-u u Zagrebu (1977) te doktorirao u
Engleskoj (1982) pod vodstvom prof. Sydney Dugdale-a, tadasneg predsjednika Nacionalnog savjeta za
znanstvena istrazivanja Velike Britanije. Nakon tri godine istrazivanja u elitnom Nacionalnom centru za
znanstvena istrazivanja u Grenoble-u u Francuskoj i kraceg boravka u Australiji i USA, od 1986. prelazi na
Svicarski Institut za Tehnologiju u Lausanne-i gdje i danas vodi istrazivanja na podrucju
visokotemperaturnih supravodica. Vecinu vremena provodi u Americi gdje mu je trenutno najvazniji
projekt na Synchrotronu u Wisconsinu. Objavio je preko stotinjak znanstvenih radova u svjetski
renomiranim casopisima te jedan udzbenik o supravodljivosti na engleskom jeziku (s M. Cyrot iz
Grenoble-a); taj udzbenik je takodjer preveden na poljski. Uredio je dvanaest strucnih knjiga s
medjunarodnih konferencija i simpozija. Ozenjen je i otac dvoje djece.