Hrvati su kršćanstvo prihvatili pred više od trinaest stoljeća. Prve dodire sa Svetom Stolicom imali su već 641. godine, kad su primili papina izaslanika opata Martina koji je došao od njih otkupiti kršćansko roblje i kosti mučenika. O pokrštenju Hrvata nema puno podataka ali se zna da je ono teklo mirno i slobodno između VII. i početka IX. stoljeća. Bizantski car Konstantin Porfirogenet (913-959) u svom djelu "O upravljanju carstvom" bilježi da je bizantinski car Heraklije (610-641), za čijeg su vladanja Hrvati zaposjeli krajeve između Drave i Jadranskoga mora, "poslao i doveo iz Rima svećenike, od kojih je učinio nadbiskupa, biskupa, svećenike i đakone, i pokrstio Hrvate". Povijesni izvori spomin ju i pokrštavanje narodnih vođa knezova: Porge, Porina, Vojnomira, Višeslava, Borne, Ljudevita Posavskoga i ostalih.

U IX. stoljeću Hrvati su već uključeni u veliku europsku kršćansku zajednicu. Njihovi vladari Mislav (oko 839), Trpimir (852) i drugi grade crkve i podižu samostane, što je znak da je kršćanstvo među Hrvatima bilo već duboko ukorijenjeno u narodu. Već godine 879. hrvatski vladar Branimir pisao je papi Ivanu VIII. te mu obećava vjernost i poslušnost. Papa Ivan VIII. odgovara pismom od 7. lipnja 879. i kaže da je slavio misu na grobu sv. Petra i tom prilikom zazvao Božji blagoslov na Branimirovu zemlju i njegov narod. Također je sačuvano dragocjeno dopisivanje između pape Ivana X. (914-928) i hrvatskog vladara Tomislava povodom prve splitske sinode (925) u kojem se po prvi put u međunarodnim dokumentima nalazi spomen jednog hrvatskog kralja. Hrvatskog kralja Zvonimira krunio je Gebizon, legat pape Grgura VII, godine 1075. U to vrijeme raskola između Zapadne i Istočne Crkve, Zvonimir također obećava Papi vjernost i obvezuje se da će u svom kraljevstvu provoditi crkvenu reformu, štititi udovice i brinuti se za pravednost "da jaki ne potlače slaboga". U doba hrvatskog kraljevstva s narodnim vladarima među Hrvatima djelovali su benediktinci koji su ostavili neizbrisiv pečat na području crkvenoga, kulturnoga a i državnoga života toga doba. Kad je 1102. Hrvatska izgubila vlastitu dinastiju i ušla u personalnu uniju sa Mađarskom, benediktinci su polako odumirali, a hrvatskom katolištvu poseban biljeg daju prosjački redovi, poglavito franjevci a onda i dominikanci. Potom su na vjersku i kulturnu formaciju Hrvata snažan utjecaj izvršili isusovci. Crkveni pisci iz sjeverne Hrvatske i osobito iz Dubrovnika, koji je bio slobodno središte hrvatske kulture, puno su učinili za standardizaciju i proširenje hrvatskoga književnog jezika te i na taj način značajno učvrstili hrvatsko nacionalno biće. Već od IX. stoljeća u Hrvatskoj se bilježi jedinstvena pojava u cijelome rimokatoličkom svijetu, rimokatolička liturgija na narodnom jeziku s posebnim glagoljskim pismom. Unatoč raznim nesuglasicama i protivljenjima, papa Inocent IV. odobrava senjskom biskupu Filipu upotrebu crkveno-slavenskog jezika i glagoljice te su tako sve do II. vatikanskog koncila Hrvati bili jedini narod koji nije morao za liturgijski jezik koristiti isključivo latinski.

U XV. stoljeću na području stare hrvatske države sve više se osamostaljivala nova država na području današnje Bosne i Hercegovine te je uoči turske najezde ondje postojalo snažno hrvatsko kraljevstvo. Upravo na to područje dolazi turska osmanlijska sila te je u tijeku stoljeća od staroga hrvatskog kraljevstva odvojen velik dio na kome se vršila islamizacija, dok se u drugom dijelu događalo prelaženje katoličkog puka na pravoslavlje, što je turska država smatrala mnogo prihvatljivijim. Među preostalim katoličkim (hrvatskim) življem kroz nekoliko stoljeća u Bosni i Hercegovini djelovali su franjevci koji su sačuvali i vjerski i kulturni i nacionalni identitet Hrvata tog područja.

Krajem 19. stoljeća u Hrvatskoj, koja je do 1918. bila u sklopu Austro-Ugarske, organiziraju se hrvatski katolički đaci, studenti i intelektualci te stvaraju svoj pokret da bi u društvo unosili katolička načela i vrijednosti. Nepovoljno razdoblje za katolike bilo je u prvoj Jugoslaviji poznatoj po diskriminaciji nesrpskog življa što je tijekom II. svjetskog rata dovelo do krvavog obračuna u kojem su na svim stranama pale nevine žrtve, među kojima je bio i veći broj katoličkih svećenika. Poratni jugoslavenski komunistički režim posebice se oborio na Katoličku Crkvu kojoj je nacionaliazacijom oduzeta materijalna osnova za djelovanje, a članovi crkvene hijerarhije na čelu sa zagrebačkim nadbiskupom Alojzijem Stepincem bili su izvrgnuti otvorenom progonu. Biskupi, svećenici i vjernici doživljavali su razne neugodnosti i pritiske, vjeronauk je izbačen iz škole, laičke organizacije morale su biti raspuštene, vjera je proglašena privatnom stvari čovjeka, te je provođena sustavna ateizacija. Zbog imenovanja nadbiskupa Stepinca kardinalom prekinuti su diplomatski odnosi sa Svetom Stolicom te je uslijedio novi val zaoštravanja. Diplomatski odnosi ponovno uspostavljeni 1966. godine pridonijeli su stanovitom popuštanju napetosti, razvio se crkveni tisak, no ateizacija na svim razinama nije popuštala, a gradnja novih crkvi, osobito u gradovima koji su narasli, sprečavana je svim sredstvima. U to doba, pod pritiskom boljševističkog ateizma, Crkva u Hrvata, na čelu s kardinalom Stepincem, postala je svjedok borbe za slobodu naroda i vjeroispovijesti, čime je izvršila dragocjenu ulogu u pripremama za uspostavu novoga demokratskijega doba.

U velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku (1991 - 1995) Katolička Crkva pretrpjela je teški progon koji se najbolje očitovao u činjenici da je početkom 1992. u državi bilo 324.284 prognanika, od kojih su najveća većina članovi Crkve. Tri su svećenika i redovnika bila ubijena, 17 ih je bilo u srpskom zatočeništvu, a 226 svećenika, redovnika i redovnica moralo je napustiti svoja obitavališta. Uništeno je ili oštećeno ukupno 1426 crkvenih objekata.

U Republici Hrvatskoj Katolička Crkva doživjela je slobodu, ima definiran pravni položaj kao autonomna na svom području te joj je omogućeno da održava vjeronauk u državnim osnovnim i srednjim školama onim učenicima koji ga izaberu, može osnivati i sama katoličke škole, a omogućena joj je i pastoralna skrb među katoličkim vjernicima u oružanim snagama i redarstvenim službama. Razmjenom ratifikacijskih instrumenata 9. travnja 1997. stupili su na snagu ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske: 1. o pravnim pitanjima, 2. o suradnji ne području odgoja i kulture i 3. o dušobrižništvu katolika u oružanim snagama i redarstvenim službama. U tijeku su pregovori za 4. ugovor koji bi trebao regulirati ekonomska pitanja, što je za Crkvu od životne važnosti jer zakonodavstvo ne predviđa povrat nacionaliziranih dobara nego tek manju odštetu. Pritisnuta teškim iskustvom iz komunističkog razdoblja te teško pogođena ratom Crkva u Hrvatskoj sada promišlja budućnost, nanovo se organizirajući, pripremajući biskupijske sinode, nove pastoralne programe te posvećujući veću pozornost socijalnim pitanjima.